Lijepo je kada dođemo doma i dočeka nas naš dlakavi, lajavi član obitelji, pa nam donese lopticu, zove nas da se igramo s njim. Maše repom, gura se za maženje. Tako male stvari, tako veliki trenuci. ‘Velika’ sitnica koja nam je uljepšala dan.
Dijete se udari i stavimo mu flaster, zagrlimo ga, utješimo, poljubimo. Tako mala stvar. Tako veliki trenutak.
Napravili smo sitnicu, drugi su nama napravili sitnicu, ali nama ili nekome drugome to je bilo jako veliko i važno u tom trenutku.
Tako malo je potrebno da nekome napravimo veliku stvar.
Pokloniti osmijeh tužnoj osobi, pružiti potporu i utjehu nekome tko ima problem, podijeliti ideju sa osobom bez inspiracije, njegovati bolesnu osobu.
Truditi se ne kritizirati i kriviti nekoga tko se i sam loše osjeća. Općenito ne kritizirati i osuđivati.
A sve što nam je potrebno je naša volja i vrijeme.