Prije nekoliko godina bila sam na plaži. Sunčala se, odmarala, bila u nekom polusnu.
Spremala sam u srce taj predivan trenutak za dane koji neće biti ovako lijepi. I malo pomalo počele su dolaziti misli da je brzo kraj godišnjega i koje obaveze me sve čekaju (tako obično i uništimo lijepe trenutke 🙂 ).
Najednom sam čula predivan glas. Pjevao je neku stranu rok baladu. Glas je bio jak, moćan, imao je jednu predivnu, posebnu boju.
Kada sam otvorila oči ugledala sam dječaka, cca. 10 godina koji je pjevao. Po građi sitan, ali glas vrlo moćan. S toliko emocije je pjevao da sam imala dojam da su ljudi na plaži stali sa svime što su radili i počeli njega slušati.
Tek nakon nekoliko trenutaka sam shvatila da dječak jako teško hoda, da jednu nogu vuče i da mu je bolno hodati. No njega to nije omelo da i dalje pjeva jednom nadnaravnom snagom.
Ono što me je fasciniralo je energija koju je taj dječak slao oko sebe. Imala sam dojam da bi mogao pomicati planine bez obzira što su njegovi koraci bili vrlo spori.
U tom je momentu dotaknuo mnoga srca na plaži. Kolika je to snaga i moć!
Svaki njegov korak bila je njegova pobjeda.
I taj mali dječak mi je bio podsjetnik da se vrlo često nerviramo za gluposti. Dopuštamo da nam one unište dan. Imamo toliko divnih stvari u životu kojih se kroz dan niti ne sjetimo. Pogotovo zdravlje uzimamo ‘zdravo za gotovo’. Sjetimo ga se tek kad nas nešto zaboli.
Zahvalila sam se tom savršenom, malom biću što me je svojom energijom i pjesmom taknuo ravno u srce i napravio boljom osobom. To se zove snaga.