Tako često, ako ne u uvijek, se zapetljamo u ozbiljnost života.
U stvari, nekako nas se i uči da budemo ozbiljni.
Da budemo odgovorni, da ne sanjarimo.
A u svakome od nas je uvijek djevojčica ili dječak koji se voli igrati.
Koji u srcu zna da postoji čarolija, bajka, dobrota, ljepota….bez obzira što se događa oko nas.
Kad smo mali govore nam da je sve moguće, da vjerujemo u sebe, da maštamo.
I kako rastemo počinju nam pričati suprotne priče.
To rade zato jer su i njima tako govorili.
Sa svojom djecom se vratimo u te ‘neozbiljne’ dane.
Pa sa njima vrlo rado skačemo u lokve, radimo anđele u snijegu, grudamo se, radimo snješka, igramo igre.
I dobro je da nas netko svako toliko podsjeti da je to veselo dijete u nama.
Koje je živo, razigrano, znatiželjno, spontano, optimistično, vjeruje u bajke….kao npr. Pipi Duga Čarapa.Ili kao Alisa u zemlji čuda.
Zahvalna sam svima koji me na to podsjete 🙂 .

