47 godina 🙂
Malo… puno…?
Zaista mislim da su godine samo broj. Za to ima puno primjera oko nas.
Kad malo bacim pogled na svoj život, osjećam jednu veliku zahvalnost.
Prvenstveno za to što sam 20 godina imala uza sebe osobu koja mi je bila sve.
Otišao je prerano, ali je zauvijek dio nas i uz nas.
Uz njega smo postali ljudi kakvi smo danas.
Imam sina koji u sebi nosi dio njega i dio mene.
Želja mi je da bude sretan čovjek, samostalan, da radi ono što voli, da misli svojom glavom, da bude slobodan, da zna da može baš sve što poželi….
Sad je teenager, pa imam ponekad dojam da živimo u paralelnim svemirima 🙂 .
Proći će i ta faza…
Nadam se da sam takva mama u kojoj će uvijek vidjeti prijatelja i podršku.
Zahvalna sam na familiji i divnim ljudima u svom životu. Svaki od njih je unikatna, prekrasna dušica koja obogaćuje moj život i čini ga vrijednim i posebnim.
Ja ovo trenutno vrijeme doživljavam kao veliku promijenu. Same okolnosti oko nas su promjenjive, nestabilne, izazovne, zanimljive…
Ali unutarnje promijene su ono što jako osjetim.
Zbunjenost, čuđenje, smušenost, osjećaj promijene…
Tješi me da dosta ljudi osjeća sliče stvari. Nisam jedina.
U stvari, živimo u vrlo zanimljivom vremenu. Primorani smo prilagođavati se. Nema stajanja za nikoga.
Jedino za što se možemo uhvatiti smo mi sami. Imati povjerenja u sebe i svoju intuiciju. U svoju snagu.
Znati da u sebi imamo ugrađeno sve što nam je potrebno za bilo koju situaciju ispred nas.Hvala, hvala, hvala svima koji činite moje dane prekrasnima.