Kad smo bili male pinčice kruha, bili smo si savršeni.
Sviđali su nam se naši nožni prstići, dlanovi, lišce…
Baš smo si bili super 🙂 .
Što je i istina. Svi smo savršeni, točno onakvi kakvi moramo biti.
Sa vrlinama i manama.
Ali kako rastemo, stalno nas se na nešto upozorava, nemoj ovo, nemoj ono…
Ovisno o obitelji, ukalupljuje nas se onako kako su naše roditelje ukalupili njihovi…
Ukalupljuje nas se u kulturne okvire, u okvire mjesta na kojem živimo…
Puno je tu kalupa. A mi smo došli veseli i neopterećeni.
Da se razumijemo, nisu sva uvjerenja koje su nam usadili loša.
Ima i puno dobrih.
No, putem smo se naučili da moramo zadovoljavati razne uvijete da bi bili prihvaćeni, da se ne bi isticali, da nas ne bi krivo gledali, da bi nas drugi voljeli i prihvatili… i ponekad smo izgubili sliku “originalnog” sebe.
Putem smo si možda usadili ideju da se svima moramo sviđati i da nas drugi moraju voljeti i poštivati da bi voljeli i poštivali sebe.
Što prije osvijestimo da naša ljubav prema sebi ne ovisi o drugima, prije ćemo se iscijeliti.
Ako smo rođeni baš kakvi smo trebali biti, kakve veze ima tuđa slika o nama???
I tako nas drugi ljudi vide kroz svoja uvjerenja i svoje kalupe.
Prisjetite ste da ste savršena bića čiste ljubavi.