Biti mama bila je oduvijek moja želja.
Nakon svih peripetija, dobili smo sina. Ne bih mogla poželjeti bolje dijete.
Svaka generacija roditelja ima svoje brige.
Mi danas izbombardirani smo sa svih strana čega se sve moramo bojati.
I nije samo u ‘pravom’ životu, nego i u virtualnom svijetu.
Sa svih strana u trenu nam se serviraju sve moguće katastrofe.
Kada je sin bio mali, čitali smo ‘Crvenkapicu’. Kada smo došli do dijela gdje lovac razreže vuku trbuh i izvadi baku i Crvenkapicu, nisam znala kako da mu to ispričam. Da li je to nasilje? Kako da mu opišem tu nasilnu scenu?
Meni je u djetinjstvu to bila jedna potpuno normalna priča. I nisam imala traume zbog nje.
Koliko smo opterećeni da li ćemo biti dobri roditelji, da li ćemo pripremiti djecu za sve što im dolazi u život?
Uz strah od nasilja, alkohola, droge…..
Da li ćemo ih uspjeti odgojiti da čuju i slušaju svoju intuiciju? Da se odupru svemu što nije dobro za njih i ostale?
Još uz to kada ste jedini roditelj, udovica…..situacija je malo složenija.
Uza sve što muči druge roditelje, imamo dodatna pitanja:
Da li sam dovoljno dobra mama i za sebe i za tatu kojeg nema?
Što sve ne znam, a uz tatu bi naučio?
Zašto nisam zabavna kao što je bio moj muž?
Uzeti vrijeme za sebe ili ne?
Krivnja, tuga….
Fali mi mišljenje muža, njegov pogled na stvari. Njegov pogled je ponekad bio drukčiji od moga.
I ako mi se nije nekad sviđao iz prve, kad bi promislila, puno puta je imao pravo.
Znao mi je reći: ‘Ti ne razumiješ nas muške. Ti si cura.’
I bio je u pravu.
Ono što želim je da sin nađe nešto što ga veseli i da mu to bude poziv / posao.
Da bude svjestan svoje snage, dobrote. Da pomogne drugima na svoj unikatan način.
Da bude sretan. Da ima snove koji će mu se ispuniti.
Da sve uspone i padove prođe svjestan da je to sve samo dio života, iskustva.
Puno puta me začudi nekim svojim izjavama i pomislim: kada je onaj mali dečkić počeo govoriti ovako ozbiljne stvari.
Dobra je izreka koju sam puno puta čula:
Kakav je dobar roditelj? Onaj koji je sam dobro. Onaj koji je sam sa sobom OK.