Bilo nam je ove zime i proljeća stvarno puno kišnih dana. Pogotovo tu u okolici Rijeke.
Bilo je jako puno tmurnih, kišnih perioda. Oblaci su nam bili skoro “do nosa”.
I ponekad mi se je činilo da je sloj tih crnih, tamnih, gustih oblaka tako debeo da ga nikako ne bi mogli proći. I pitala bi se: pa gdje je nestalo to naše Sunce?
Ali onda bih se sjetila da Sunce nije nikamo otišlo. Ono i dalje grije, bezuvjetno širi svoju toplinu i svijetlost, samo ga mi trenutno ne vidimo.
I koliko god nam se oblaci namjestili iznad naših glava, imamo moć da se izdignemo iznad njih.
Doduše, za to nam treba avion, ali imamo mogućnost uložiti energiju i volju i izdići se iznad sivih oblaka.
A tako nam je kroz cijeli život. Koliko god nam se činilo da nam je život siv, crn, kišovit, tmuran uvijek se svijesno i namjerno možemo izdignuti i maknuti iznad toga.
Ako malo promjenimo stajalište prema nečemu, ako upotrijebimo svoju unutrašnju, nevidljivu moć i počnemo drugačije gledati na svijet, malo pomalo ćemo se izdignuti iznad oblaka.
Kada naše misli većinom postanu pozitivne, sijati će nam Sunce i onda kada budu oblaci iznad naših glava.
I kada se vozimo u avionu iznad oblaka, gdje nam je Sunce puno bliže, nekako nam se svi “zemaljski” problem čine malenima. A i doživljaj Sunca je potpuno drugačiji.
Pokušajte u svemu naći nešto dobro, “osluškujte” svoje misli i mijenjajte ih u vesele, radosne misli. Misli da možete baš sve što poželite.
I kada se tako odlučite počet će vam dolaziti neke potpuno nove ideje, neke potpuno nove prilike i potpuno novi ljudi u vaš život… i to točno po važem nacrtu.
Dignite se iznad oblaka, tamo gdje sunce uvijek sije!