Mašta je jedno od naših najmoćnijih oruđa koje uvijek imamo uz sebe (srećom ne možemo ju zaboraviti kod kuće 🙂 .
Ali mašta nam je nekako vezana uz djecu. Djeca maštaju, nešto zamišljaju, i što je moguće i što nije.
Kada biste odrasle ljude pitali da li maštaju, većina će reći da ne mašta. Ili rijetko, jer što će trošiti vrijeme na nešto za što misle da nije moguće.
Maštamo mi svakog dana. Svjesno i nesvjesno.
Jedan mogući scenarij:
Uživamo na godišnjem odmoru. Odjednom zazvoni mobitel i vidimo da nas zove šef za kojeg znamo da nas ne bi uznemiravao osim ako je nešto jako, jako važno. Do momenta dok se javimo u glavi je uzbuna: ajme zašto me zove? Sigurno je nešto strašno. Nikada me ne zove za dobre stvari. Loše smo poslovali u zadnje vrijeme. Da nisam višak? Možda moram prekinut godišnji. Da mi nisu snizili plaću? Kako ću otplatiti ovaj godišnji….
Nismo se ni javili, ne znamo što slijedi, a u glavi smo napravili paniku, uzbunu. Srce je počelo kucati kao ludo, znojimo se, boli nas glava….
Mislima smo djelovali i na naše emocije i na naše fizičko tijelo, bez da smo se uopće javili na mobitel.
Naše misli su se temeljile na prethodnim iskustvima i nismo niti pomislili da može biti nešto pozitivno, nešto drukčije.
Što smo upravo radili od kad je zazvonio mobitel dok smo se javili – MAŠTALI SMO.
I kada smo se napokon javili, čuli smo glas svoga šefa koji je isto na godišnjem, došao je na jednodnevni izlet u naše mjesto i zove nas na pivu 🙂 .
Svi svakodnevno koristimo svoju maštu – svjesno i nesvjesno – ali ćemo je češće koristiti za negativne scenarije, umjesto za pozitivne, kreativne, nove….
Pokušajte se ‘uhvatiti’ kako teku vaše misli. Što mislite kada je situacija za koju ne znate ishod. Što očekujete?