U jednom filmu sam nedavno čula nešto baš dobro:
“Kada nekoga voliš i pokušavaš ga zadržavati, ‘pritiskati, čvrsto držati’, često ga time tjeraš od sebe.
U stvari, jedino ga možeš voljeti i potruditi se da uvijek zna da si tu i da nećeš otići”.
Kad malo razmislimo, sve što nas na neki način sputava, zadržava… najčešće nije ugodan osjećaj.
Jer mi smo bića slobode. Slobodne duše.
Kada se negdje osjećamo svoji, slobodni… od tamo ne želimo otići.
Nije uvijek lako to postići.
Jer mislimo da znamo što je najbolje za druge. Ili ih želimo zaštititi od tuge, razočaranja, padova… pa ih ne puštamo, sputavamo…
A možda bi bilo bolje pustiti ih i biti tu za njih kada bude potrebno !?
…. Kada budu tražili našu pomoć.