Pričam sa kolegicom kako je gledala “Tom i Jerrya” sa svojom kćerkom.
I kako su lupali jedan drugoga sa toljagama (jedna potpuno uobičajena scena, zar ne 🙂 ).
Komentirale smo kako smo na takvim scenama “umirale od smijeha” kao djeca.
Sada sa oprezom gledamo te scene sa našom djecom i pitamo se da li će oni to shvatiti kao nasilje, da li se uopće smijemo smijati tome da ne ispadne da to podržavamo…
I to me je podsjetilo koliko smo okruženi strahom.
Toliko strahova je ukomponirano u nas vezano za djecu.
Nasilje, internet, droga, alkohol, kockanje… da niti ne nastavljam dalje.
Najgore od svega je što te strahove na različite načine usađujemo u njih.
Svijesno i nesvijesno.
A samo želimo da su sretni, veseli, unikatni, da doprinose svijetu oko sebe na neki svoj specifičan način.
Želimo da vole i da su voljeni.
Želimo ih uvijek štititi.
Balansiranje između toga da u dijete probudimo normalnu dozu opreza, a da ga pritom ne prestrašimo, da se ne boji života.
Što je uopće “normalna doza opreza”?
Ne želim da mi sin ide kroz život i boji se.
Strahovi su niske energije i blokiraju nas.
Blokiraju nas u smijehu, radosti, kreativnosti, slobodi.
Ono što možemo je staviti fokus na lijepe stvari koje su oko nas.
Slušati djecu i čuti ih do kraja bez da se ubacujmo, pametujemo i savjetujemo (nije uvijek jednostavno).Svojim primjerom i načinom života pokazati kako živjeti.
Puno puta sam čula jednu odličnu stvar:
Kakve roditelje treba dijete da bi bilo OK?
One roditelje koji su sami sa sobom OK.
Koji su sami u ravnoteži sa životom.