Neki dan sam vidjela u dućanu djevojčicu koja se je udarila u nogu i boljelo ju je.
Dok joj je mama masirala nogu stalno joj je ponavljala neka ne plače, neka prestane plakati jer velika djeca ne plaču.
Drugi dan sam vidjela djevojčicu kojoj je tata išao na put. Ona i mama su ga ispratile.
Kada je otišao, djevojčica je bila vidno tužna i plakala. Mama ju je tješila i usput govorila neka ne plače jer da velike cure ne plaču. Ta djevojčica je imala cca. 5 godina.
Uvijek se zapitam, zašto se govori djeci da ne plaču?
Što je tako loše u suzama?
Ne želimo da plaču djevojčice, a dječaci pogotovo ne smiju plakati.
I onda se čudimo kada odrasli ljudi ne znaju plakati. Srame se plakati, neugodno im je, ne mogu plakati…
Suze su spontana, prirodna reakcija na nešto trenutno oko nas ili na neko sjećanje, misao…
Tijelo automatski krene ‘ispuštati’ suze, automatski se čisti i ‘baca’ van ono što mu ne radi dobro.
Zaista ne razumijem u čemu je poanta.
Suze su najbrži, efikasan način čišćenja negativnih emocija.
Uvijek su dostupne.
Umjesto da u trenutku tuge, ljutnje, krivnje, srama….trenutno očistimo ‘lošu’ emociju i barem si malo olakšamo, mi to rađe pospremimo u sebe.
I tako jednom, drugi put, treći….samo taložimo ‘lošu’ energiju u sebe.
Ako ste od onih koji mogu s lakoćom zaplakati, bravo za vas.