Nije lako biti teenager.
Hormoni mu luduju po glavi, ne zna da li je odrastao ili nije, očekuje se neka ozbiljnost, a ne da mu se biti ozbiljan.
Misli da sve zna i svaki savjet je potpuno nepotreban.
Raspoloženja se konstantno mijenjaju kao vrijeme u proljeće.
Očekuje se da nađe svoje mjesto u društvu.
I tako gledam svog teenagera, 14 godišnjaka. Opet se pitam, kad je brže ona mala pinka kruha postala ovaj veliki dečko?
Trudim se usaditi mu vjeru u život i snove, podsjetiti ga da je poseban, unikatan. Da može sve što poželi.
Nadam se da to negdje sprema u svoj um i da to iskoristi kad god mu treba.
Na žalost društvo nam je takvo da su ocjene u školi mjerilo vrijednosti i uspjeha. A to nema dodirnih točaka sa istinom. No to je neka druga tema.
Tvrdoglav je i uporan za sve ono što ga veseli i zanima.
Znam da će uspijeti u svemu što ga bude zanimalo.
Volim gledat nogometne utakmice u kojima igra. Obožava igrat nogomet.
Svirao je gitaru, sad ima malu pauzu od toga. Ima ogorman talent za muziku. Od malih nogu.
Još nije znao niti pričati, a već je ponavljao melodije iz reklama, crtića…
Ponosna sam na njega. Život ga je rano protresao, ali on hrabro ide naprijed.
Veselim se svim njegovim uspjesima, veseljima, ljubavima… koje dolaze.
Moj mali veliki 14 godišnjak. Sretan mu rođendan!