01.11. je dan sjećanja na naše najdraže koji nisu više sa nama u fizičkoj realnosti.
Nama je svaki dan sjećanje na njih.
Vrijeme “liječi rane”. Kod mene je vrijeme više donijelo nekakvo razumijevanje i prihvaćanje.
Shvaćanje da nije kraj.
Da su naši dragi s nama na drugačiji način.
Misli, slike, sjećanja, ljubav… sve to ne ovisi niti o vremenu niti o prostoru.
Možemo prizvati sliku smijanja sa njima… i tu su. Čujemo ih, “vidimo”…
Osjetimo njihovu ljubav i pomoć.
Svakome dopuštamo svoj put, svoju priču.
Kada nekoga volimo, poštujemo ga i puštamo ga.
Zahvalni smo na zajedničkim trenucima, svemu lijepome što su utkali u nas.
S vremenom, dio tuge zamijenila je beskrajna zahvalnost što sam bila dio puta moga muža.
Da sam nekako znala da će kraj biti ovakav, da li bih napravila sve isto?
Apsolutno!
Ne bih promijenila ništa.
Znam da ćemo se još puno puta družiti u našim zajedničkim avanturama u nekim slijedećim fizičkim realnostima.
Ne znam da li ste gledali crtić ‘Coco i velika tajna’? Stvarno je predivan.