Australka Bronnie Ware nakon desetogodišnje bankarske karijere odlučila je potražiti posao koji će je više ispuniti radošću i smislom. Iako se nije školovala za to, život ju je odveo u svijet palijativne njege. Radeći s umirućima, kao i s njihovim obiteljima, susrela se s mnogim mudrim ljudima koji su joj dali sjajne životne savjete i – ona ih je i sama odlučila primijeniti. Provodeći vrijeme s njima i upijajući njihove nadahnjujuće riječi, otkrila je pet stvari za kojima najviše žale ljudi čiji se život bliži kraju:
– Da smo barem imali hrabrosti živjeti onako kako smo zaista željeli, a ne onako kako su drugi očekivali od nas
– Da barem nismo toliko radili
– Da smo barem imali hrabrosti izraziti osjećaje
– Da smo barem ostali u kontaktu s prijateljima
– Da smo si barem dopustili biti sretniji
(tekst je preuzet sa www.vbz.hr – opis knjige ‘Pet stvari za kojima žale ljudi na samrti’)
Pa se ponekad pitam – zašto moramo čekati da nas život dobro ‘udari po nosu’ da bi se trgnuli i počeli živjeti po svojim željama? Zašto nismo onakvi kakvi želimo biti? Zašto ne radimo ono što volimo?
Zašto ne počnemo mjenjati svoj život već na prvim znacima nezadovoljstva? Da li se bojimo, ili nemamo povjerenja u sebe, ili ne znamo kako, ili ne želimo kritike okoline?
Kako god, bilo bi dobro živjeti na način da imamo što manje onih rečenica koje počinju sa ‘Da sam barem……’